top
ljubuški portal

Dobro došli na arhivske stranice LJ::portala  # 1.veljače 2009 - 21.veljače 2014 #



Poslijeratni komunistički progoni: sjećanja fra Vinka Dragićevića
Srijeda, 04 Ožujak 2009 23:18
U svibnju 1946. godine postao sam kapelan na Humcu. Radio sam koliko sam znao i mogao. Zapeo sam za oči UDB-e. Zamjerio sam se da okupljam mladež oko sebe i zavodim na krivi put. Na svojoj sjednici odmjerili su mi dvije i pol do tri godine zatvora 'da se opameti'. Uglavnom, vođen sam na saslušanje po noći. Saslušavao me je šef mjesne UDB-e Ivan Granić.

„Tijekom Drugog svjetskog rata pripadnici vojnih, milicijskih i drugih organizacija, organiziranih i vođenih od Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) ubili su 511 osoba iz struktura Katoličke Crkve. Od toga broja njih je 184 bilo iz Bosne i Hercegovine. Tijekom Drugog svjetskog rata pripadnici različitih partizanskih jedinica ubili su 314 katoličkih svećenika, a poslije rata za vrijeme vlasti KPJ ubijeno je još 116 crkvenih osoba. Na križnom putu od pripadnika partizanskih jedinica stradale su 64 osobe, a na odsluženju vojnog roka još 15 crkvenih osoba“ (Ivo LUČIĆ, Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini (1945.-1990.), u: Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik (prir. Robert JOLIĆ i suradnici), Tomislavgrad, 2005., str. 53.) Tiskani su novinski članci i knjige protiv Crkve i svećenika, dok se sama Crkva na partijskim skupovima etiketirala kao neprijateljska organizacija i protudržavni element. Sve što je hrvatsko, poistovjećivano je s nacionalizmom, šovinizmom i ustaštvom. „Hercegovačka franjevačka provincija bila je gotovo uništena, njezino čelništvo zajedno s provincijalom je pobijeno, dio knjižnica i arhiva spaljeno, dio fratara otišao je u emigraciju, a preostali svećenici bili su stalno na udaru vlasti gotovo bez ikakve mogućnosti konsolidacije. U sličnu položaju bila je i provincija Bosna Srebrena“ (Isto, str. 57.). Komunističke vlasti su u vremenu od 1945. do 1990. zatvarale i sudile 76 hercegovačkih fratara, a od toga 58 u poratnom razdoblju.

Fra Luka Sušac i fra Vinko Dragićević u Vitini 1968.

I časne sestre su zatvarane u poraću pod optužbom da su pomagaleškriparima. Tako je uhićenja i istrage nad svećenicima i časnim sestrama u Mostaru vodio oficir Uprave državne bezbjednosti (UDB-e) Osman Ćimić „Ćima“. U Mostaru je u travnju 1948. uhićen i sproveden u Ćelovinu Mostarsko-duvanjski biskup dr. Petar Čule. Osuđen je na 11 godina i šest mjeseci zatvora, od čega je izdržao 7 godina i 6 mjeseci, a potom proveo dvije godine internacije u franjevačkom samostanu u Tolisi.

Protiv svećenika su se vodili mnogobrojni namješteni politički procesi. U rijetkim svjedočenjima katoličkih svećenika, koji su završili na robiji u totalitarnome komunističkom sustavu, na montiranim procesima je bio i fra Vinko Dragićević.

Član je Hercegovačke franjevačke provincije „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ sa sjedištem u Mostaru. Njegov životni put dosta je trnovit, a uz to bogat i zanimljiv. Znajući da barem u početku nije baš bio oduševljen iznositi nam svoj životni put u sad već poodmakloj dobi, time ovo svjedočanstvo postaje dragocjenije.

Odisanje obitelji kršćanskim životom

„Zovem se fra Vinko Dragićević, rođen sam 18. rujna 1917. u Miletini - Međugorje. Krsno mi je ime Mate, otac se zvao Marko, a majka Luca rođ. Kožul. Živjeli smo od seljačkoga rada, ne u obilju niti u krajnjem siromaštvu. Otac mi je bio veoma radin i radio je sve poslove u selu da bi othranio i odgajao brojnu djecu. Majka Luca ni u čemu nije zaostajala, još više je bila prava domaćica. Znala je poslove i plodove rada rasporediti, kao rijetko koja domaćica. Tako su othranili i odgojili svoju mnogobrojnu djecu. U kući je vladala prava obiteljska harmonija, a kuća je odisala iskrenim kršćanskim životom. Moj stric očev blizanac fra Pavo je također bio fratar svećenik i ponos naše obitelji. Moj brat Marko(rođ. 1927.) bio je također fratar svećenik, a sestra Vjekoslava časna sestra. Dvojica fratara fra Marko i fra Mate, sinovi su našega brata Nike. Prema gore navedenom, nije teško ocijeniti opće stanje u našoj obitelji. Posebno u vrijeme komunizma, kako je prolazila naša obitelj, upravo radi nas koji smo se opredijelili za redovništvo i svećeništvo.

Fra Vinko nakon izlaska iz zatvora

Pučku školu, koja je bila udaljena za odrasle sat vremena hoda, a za djecu jedan i pol sat hoda, pohađao sam u Međugorju. Poslije završene pučke škole ostao sam raditi na imanju kod oca. Nakon završetka šestoga razreda stupio sam u novicijat na Humcu. Poslije novicijata (1936.-1938.), završio sam sedmi i osmi razred gimnazije te veliku maturu.“

Gimnazija i bogoslovlje

„Širokobriješka gimnazija bila je na glasu zbog tako visokoobrazovanoga profesorskog zbora, reda, rada, discipline što su i neprijatelji često naglašavali. Direktor gimnazije je biofra Krešo Pandžić, profesor klasičnih jezika. Neko vrijeme je bio direktor fra Dominik Mandić. Odatle je otišao u Rim i postao vijećnik u starješinstvu franjevačkog Reda. Povijest i zemljopis je predavao fra Marijan Zubac i fra Fabijan Paponja. Fra Živko Martić, fra Arkanđeo Nuić i fra Marko Dragićević predavali su grčki i latinski. Fra Radoslav Vukšić,fra Martin Sopta i fra Augustin Zubac „mučili“ su đake matematikom. To su samo neki, a ni ostali nisu bili manje važni. Svi đaci iz ove naše gimnazije koji su pošli na neki fakultet, upisivali su bez ikakva problema. Godine 1929. zgrada se gimnazije gradila.

Na sv. Paškalu u Vitini, 17. svibnja 1961.

Poslije velike mature 1938. godine došao sam u Mostar u bogosloviju. Rektor je bio fra Lujo Bubalo, profesori fra Jerko Boras, fra Ante Jelavić, fra Vendelin Vasilj, fra Pavo Dragićević, fra Bonifacije Rupčić i drugi. Godine 1943. završio sam bogosloviju, položio jurisdikcijski ispit propovijedanja i ispovijedanja te dobio namještenje u Tomislavgradu za kapelana na samostanskoj župi. Tu sam ostao do sv. Franje 4. listopada. „Šumljaci“ partizani su se pojavljivali blizu samom samostanu. Po zapovijedi starješina pratio sam neke vrjednije stvari do Širokog Brijega da ne padnu u ruke nekakvih antifašista, narodne vojske, osloboditelja, partizana, kako li su se sve zvali.“

U Rasnom i Kočerinu

„U povlačenju sam stigao na Široki Brijeg i ostao nekoliko dana. Budući da sam fizički bio dosta slab, provincijal fra Leo Petrović me poslao na službu u Rasno, za kapelana svome kolegi fra Tadiji Beljanu. Iz Rasna sam premješten u Kočerin za kapelana fra Vali Zovki, koji je tu ubijen 21. svibnju 1945. sa svojim sestrićem. U noći su došli 'antifašisti', koji su opljačkali župni stan, odnijeli što im je zapelo za oči, brzo se povratili i obojicu ubili. Tražili su i mene i govorili da sam kriv, ali pukim slučajem nisam bio kod kuće i ostao sam živ.

Fra Berto i fra Vinko Dragićević u Mostaru, 6. travnja 1941.

Moja je krivnja bila što nitko nema na njihovoj strani. To su izjavili o meni. O fra Vali i fra Andriji nisu izustili nikakvu krivicu. Mene su namjeravali povesti prema Višnjici na putu me ubiti (prosvirati glavu) i reći da su nas škripari napali pa pogodili fratre. Zapucali bi oni ne samo u moju glavu, nego i u zrak da pokažu kako su se borili da mene obrane. Narodu bi proglasili da su škripari ubili fratra.“

Preko Mostara i Sarajeva prema Mariboru

„Đak širokobriješke gimnazije Andrija Sesar, kasnije fra Veselko, odlučio se pred partizanima na povlačenje prema Zagrebu. Navratio se u župni stan, očitovao svoju nakanu, a meni je župnik fra Vale, znajući da su me neprijatelji odlučili ubiti, savjetovao da i ja idem. Bio je izričit i rekao: 'Ako ovdje pogineš, ne ćeš nikome koristiti, a ako odeš i ostaneš živ, možeš koristi sebi i drugima.' Pošao sam i evo me još živa! Iz Kočerina smo krenuli na Široki Brijeg i prenoćili. Sutradan sam krenuo prema Međugorju da obiđem svoje roditelje. Nisam uspio, jer su rušilačke horde bile na domak Međugorju. Okrenuo sam prema Mostaru, a odatle s mnogima krenuo za Sarajevo. Ni tu nije bilo zaustavljanja. Stigao sam nekako do Nove Gradiške. Kada je bilo opće povlačenje i ja sam pošao prema Zagrebu. Od Okučana do Zagreba, uglavnom sam se prebacivao pješice.

Klobuk 1962. godine

Iz Zagreba do Maribora došao sam u bolničkom vlaku. Izdajom smo zarobljeni i prebačeni iz Rače u Maribor. Tu smo do 26. svibnja bili u logoru. Kad smo došli u Maribor, u koloni su nas tjerali po ulicama. Užas!!! Nailazili smo na mnogo krvi po ulicama. To su bile lokve krvi, uglavnom u obliku kružnice promjera 20 – 30 cm. Izgleda, veličina je bila prema količini prašine na cesti. Morali smo gaziti po krvi, ali smo pazili da je ipak ne nagazimo. Iznemogli, gladni, žedni i žalosni često nismo ni mogli prekoračiti ili zaobići krv naše braće.

U logor su često ulazili 'antifašisti' zvani partizani. Dolazili su s kolcima, letvama kao pomoćnim sredstvima u naoružanju. Tražili su od nas da predamo oružje (zapravo satove, lance, prstenje). Meni je uspjelo zadržati nalivpero, kojeg sam dobio za prvu Svetu misu 6. srpnja 1941. godine. U mariborskom logoru bilo je na stotine svećenika, redovnika i bogoslova.“

Natrag u Mostar i susret s bratom fra Markom

„Iz Maribora su nas autobusima hrvatske vojske prebacili u Zagreb. Nije nam bilo ljepše u Zagrebu negoli i u Mariboru, ali smo se nekako osjećali lakše u svojoj Domovini. Pa ako moramo umrijeti, kosti će nam ostati u našoj dragoj Domovini. Iz Zagreba smo prebačeni vlakom u stočnim vagonima do Slavonskoga Broda, a odatle u Bosanski Brod i Doboj, pa u Sarajevo U Sarajevu su nas smjestili u Centralni zatvor, gdje smo ostali do 16. kolovoza kada smo vlakom prebačeni u Mostar.

Klobuk – Markovište 1968. godine

U mjestu Mirke kod Jablanice izišli smo iz vlaka, jer je pruga bila prekinuta. Tu sam sreo brata fra Marka, đaka sedmog razreda gimnazije na Širokom Brijegu. Užas, vojnik s crvenom petokrakom na kapi. Prepoznao je nas fratre i vidio strašno izmrcvarenog Keku Komnenovića, vratara mostarskogaZrinskog. Dopustili su mu da se pozdravimo, a on mi je priopćio da su naši kod kuće svi dobro. Dozvolili su mu da mi dade u kapi šljiva. Uzvratio sam mu dar, sačuvano nalivpero uvijeno u raspalu čarapu. Sada se nalazi kao draga uspomena kod mene.“

Ispitivanje u mostarskoj „Ćelovini“

„Istog dana, 16. kolovoza, došli smo u Mostar, u Ćelovinu. Bila je puna k'o šipak, zatočenika i stjenica. Ipak, stanje je bilo kako-tako podnošljivo. Prozivanja i ispitivanja kako i neizvjesnosti nije manjkalo. Zadnji dan kolovoza 1945. bilo je zadnje prozivanje. Pojedinačno smo išli pred nekog oficira, a kasnije sam saznao da je to bio kapetan Petar Jelčić o kome do danas nisam ništa dobra čuo. Tada je bio pristojan prema meni i uputio mi je nekoliko riječi. Među ostalima je rekao da su ispitivali o meni. Pružajući mi otpusnicu nadodao je: 'Dosad si čist kao kristal. Mi ćemo te i ubuduće pratiti.' Ja sam mu rekao: 'Kada sam bio čist u ratnom vrtlogu, nema razloga da ne budem čist i u miru!' On je nadodao: 'Mi ćemo te pratiti.' Otprilike za sat vremena, vrata su se Ćelovine otvorila. Izašlo je pet-šest fratara, koji su se uputili prema samostanu. Ostao sam u samostanu do sljedeće proljetne promjene. Bio sam kapelan u Mostaru i zamjenjivao župnika u Nevesinju.“

Trn u oku državne sigurnosti (UDB-e)

„U svibnju 1946. godine postao sam kapelan na Humcu. Radio sam koliko sam znao i mogao. Zapeo sam za oči UDB-e. Zamjerio sam se da okupljam mladež oko sebe i zavodim na krivi put. Na svojoj sjednici odmjerili su mi dvije i pol do tri godine zatvora 'da se opameti'. Taj zaključak ispričao je njihov čovjek svojoj ženi, kad se u noći povratio kući. To je slušala i njihova kći. Sljedećeg jutra prenijela mi je cijeli sadržaj razgovora. Savjetovala mi je da tražim promjenu, pa će sve pasti u vodu. Ali nisam htio nikakvu promjenu. Znam ja sebe, gdje god budem, moj će rad i vladanje zaraditi možda i težu osudu, nego što mi je odmjereno u Ljubuškom.

Klobuk 6. srpnja 1969. godine

Čekao sam pola godine, možda i više, kad će doći po mene. Pričinjao sam se kao da ništa nisam čuo o mom predodređenju popravka pameti. Jednog dana bolje reći jedne noći, zatvoreno je nekoliko mladića iz okolice našega samostana. Istina, viđeni su u društvu nas fratara, čak i u samostanu. Naslutio sam da će doći po mene. Tako je i bilo, zatvorili su me sa još dvojicom fratara.“

UDB-ino saslušavanje, optužnica i presuda

„Uglavnom, vođen sam na saslušanje po noći. Saslušavao me je šef mjesne UDB-e Ivan Granić. Jedne noći pomagao mu je svakako gori od njega, čije ime ne spominjem da mi ne opogani stroj na koji pišem, a ni papir ne bi izdržao njegovo pogano ime. Nabacivao mi je nekakvu vezu sa Staljinom iChurchillom, ali je dobio pravi odgovor. Kad je završio saslušanje, ako je uopće završio, dobio sam optužnicu. Oni spomenuti pritvoreni mladići za nekoliko dana u pritvoru upravo su se 'opametili'. Postali su svjedoci. Razumio sam ih i odmah oprostio. Suđenje održano 9. prosinca 1949. godine, ali ustvari nije održano, niti sam obaviješten o promjeni. Sutradan 10. prosinca odveli su me na sud.

Ilija Rezo i fra Vinko, Kočerin 20. veljače 1944. godine

Dobio sam dvije godine i šest mjeseci 'odmora' s lišenjem slobode i teškim prisilnim radom. Poslije čitanja osude pitali su me: 'Hoćeš li se žaliti na presudu?' Odgovorio sam da se nemam komu žaliti. Rekli su da se mogu drugostupanjskom sudu žaliti. Upro sam prstom u jednoga svjedoka i rekao da sam dokazao da je lagao, a vi ste drugi dio njegove izjave koja je lažna kao i prvi dio uzeli za dokaz krivnje. Povrh svega što ćete vi staviti kao obrazloženje vašega 'pravorijeka'. Javni tužitelj je rekao da će se on žaliti. Na moj odgovor: „Tvoje će se i uslišiti!“, dobio sam još jednu godinu po žalbi javnoga tužitelja. Odvjetnik mi je bio neki Srbijanac. Poslije suđenja otišao je u samostan obavijestiti fratre o toku suđenja. Pitali su ga moja braća, kako me je branio? Odgovorio je: 'Njega ne treba braniti, on se izvanredno brani. Bolje se on brani, nego što sam ga ja branio!' Fratri su se ljutili na mene što sam izazivao sud. Nisu oni znali da sam osuđen i prije nego što sam zatvoren. UDB-in sud!

Na sudu sam pročitan. Mislio sam da ne će biti ni više ni manje. Zato sam bio malo slobodniji pa sam neočekivano odbrusio. I zamjenik javnoga tužitelja, onaj što mi je prišivao vezu s Churchillom i Staljinom, što je pomagao Graniću kad me je iscjeđivao, dobio je što mu pripada. Prigodom nekog susreta pred kvalificiranim svjedocima, pretvarao se da me ne poznaje. Rekao sam tko sam i kakav sam. Ukratko sam uzvratio njegove prljave stvari. Sav život proveo je kao nečovjek i nema mogućnosti da se ikada učini te postane čovjek. Priznajem da je 'gutao ježeve', ali je zaradio i više. To sam uzvratio za vrijeme vladavine 'njihovih'. Ne bi mu takvo nešto rekao, jer bi sigurno protumačio naopako – kao da sam se okuražio otkad naši vladaju.

Fra Tadija Beljan i fra Vinko, Rasno 1943. godine

U sudskom procesu predbacili su mi da sam rekao da je Stepinac nevin osuđen. To im je potvrdio instruirani svjedok. Ja sam to zanijekao, jer to nije bila istina. 'Što misliš je li on nevino osuđen?' Odgovorio sam da mislim, ali nisam rekao. Za misli se ne sudi, nego za djela!“

U zeničkom kazamatu: Red. br. 4074-A

„Poslije Presude ostao sam u Mostaru na građevinskom radu. Iz Mostara su nas, uglavnom samo katolike, 19. ožujka 1950. godine prebacili u Zenicu. Dobio sam posao u zatvorskoj livnici, gdje se lijevalo željezo, mesing i aluminij. Prišili su mi matični broj 4074 – A. Moj subrat i zatvorski kolega fra Jakov Lovrić dobio je broj 4069. Sjećam se još jednoga broja 17, kojega je nosio Petar Ivančić. Netko je proturio vijest da sam ja javni tužitelj. Zatvorenici su skovali urotu da me ubiju, ali je Bog htio drugačije. Neki je Srbijanac saznao da sam svećenik, obratio mi se isprikom i kazao za urotu. Obavijestio je urotnike da sam svećenik fratar i spasio me.

U Zenici sam radio na aparatima za zavarivanje - autogeno varenje. Neko sam vrijeme radio u knjigovežnici, jer nisu imali radnika za taj posao. Dok sam boravio u Zenici, pročulo se da je došla 'neka rogata marva' iz centrale - valjda centralne UDB-e. Zovu na razgovor osuđenike s nižom kaznom do pet godina. Nadao sam se da će i mene pozvati. Pozvali su i opet pitanje o Stepincu. Čudo da se nisam uvjerio do sada da je Stepinac zločinac. Posebno poslije Brozova govora u Splitu.

Fra Vinko u Konjicu 1952. godine

Rekao sam da: 'Titu treba priznati da je sposoban čovjek, dobar strateg, dobar metalski radnik, a što je biskup, nadbiskup i druge crkvene službe, on to ništa ne zna. A što je rekao, možda ste mu vi napisali i dali, ili netko drugi koji to poznaju.' Jedan od 'rogatih', navodno major - ja ne poznajem njihove, savjetuje pukovniku da je dosta. Pukovnik nije prekinuo nego nastavio. Nešto sam namjerno spomenuo robijaše, što ih je uzbunilo. Pitaju što sam ja, a rekao sam da sam robijaš. Ponovno pitaju što sam ja. 'Kako čovjek može biti robijaš u svome narodu i državi?' Rekoh na to: 'Ne, jer sam čitao, pas je na lancu pas, vol na jarmu vol, čovjek bez slobode nije čovjek nego rob. Ja se tako osjećam.'

Kad sam već odradio pola kazne, pozvao me oficir UDB-e na razgovor. Primio me lijepo, baš onako kako oni znaju biti - umiljati. Nisam bio svjestan nikakve moje pogrješke, pa se nisam bojao niti poziva. U razgovoru me prijateljski pitao, jesam li napravio molbu za pomilovanje. Kaže da imam na to pravo, jer sam odslužio više od pola kazne. Rekao sam da nisam napravio. Prijateljski me poučio da odmah napišem i pošaljem. Kaže mi kako ću to učiniti. Rekao sam da ja to ne mogu, jer se ne osjećam krivim pa bi tom molbom priznao krivnju koju nisam učinio. Ne mogu lagati na sebe.

Krštenje u Klobuku

Nakon dugog nagovaranja mi reče da će on moju molbu potpisati. Zahvalio sam mu i rekao da ja to ne mogu učiniti, nije to ništa drugo nego ne ću da im se molim. Kad sam se odužio 'caru čestitom' višegodišnjim robijanjem, navratio sam se u Sarajevo u samostan na Bistriku. Tu je moj brat fra Marko bio bogoslov. Rekao mi je da sam imenovan župnikom u Glavatičevu. Iz Sarajeva sam krenuo za Mostar, a odatle za Humac. Tako sam obišao braću i malo se porazgovarao. Obišao sam roditelje i ostalu najbližu rodbinu.“

Župnik u Glavatičevu, Blagaju i Klobuku

„U Glavatičevu sam našao fra Radovana Petrovića, koji me o svemu obavijestio i otišao na novu dužnost u Mostar. Pričao mi je o mnogim neugodnostima što ih je proživio u Glavatičevu. Tako, dok je u groblju pred kapelicom ispovijedao župljane, čuvala ga je Brozova 'antifašistička vojska' s teškim strojnicama uperena u njega i penitenta. Tek desetak metara udaljenim od mjesta ispovijedanja. U Glavatičevu sam ostao pet godina. Poslije sam nastavio služiti župu Blagaj, gdje sam ostavio tri i pol godine. Stalno su me nadzirali po svojoj volji i kažnjavali. Budući da je crkva bila nedovršena i oštećena, nastojao sam je obnoviti. Uspio sam i više, nego što sam se nadao.

Na Humcu 1980.

Iz Blagaja sam premješten u Klobuk na dužnost da gradim crkvu. Našao sam se kao mrav na glavnji. Osjetio sam teret, ali nisam očajavao. Dao sam se na posao i uz mnoge poteškoće uspjelo mi je započeti i dovršiti crkvu, zvonik, sakristiju, kapelicu i učionicu za vjernike. Pa i u kući sam sagradio pet-šest prostorija, koje nisam imao kada sam tamo došao. Bile su velike poteškoće, zbog nestašice materijala, jer sam ga tražio od Splita do Trebinja i Dubrovnika.“

Na Humcu od 1974. do Božje volje

„Na Humac sam došao 1974. godine i nastavio raditi kao kapelan u župi. Radim i sada sve što je primjereno mojoj starosti. Dolaskom Gospe u Bijakoviće nas četvorica fratara s Humca: fra Stanko Vasilj, fra Luka Sušac, fra Janko Bubaloi ja išli smo gotovo svakodnevno u Međugorje pomagati braći fratrima ispovijedati vjerni puk. A tako smo pomagali i svom samostanu u dužnosti preopterećenim župnicima. Sve na slavu Božju!“

Zaključak

Kako kod svih namještenih političkih procesa, tako i kod suđenja fra Vinku u Mostaru pod krinkom: „U ime naroda“, proces je tekao po nalogu UDB-e. Istodobno su za njega unaprijed odredili i visinu zatvorske kazne. Da se popravi, poslali su ga u zenički kazamat na najteže fizičke poslove i pripremanim atentatom u vidu nezgode na poslu. Uz Božju pomoć i veliku sreću ostao je živ i dosljedan svojim idealima, a po izlasku iz zatvora nije se predao strahu, očaju niti besposličarenju, nego je zagrnuo rukave i sa župljanima sagradio lijepu crkvu u Klobuku koja je i dandanas ponos Klobučana. Uz obnovu materijalne crkve poznat je i njegov rad na živoj Crkvi, a osobito s mladeži. Fra Vinko je jedan od sto pedeset svećenika iz Bosne i Hercegovine, koji je osuđen na montiranom političkom procesu, a robiju je odslužio do zadnjega dana uspravno i ponosno.

Potvrda iz zeničkog zatvora

Istraživanjem prof. dr. S. Jalimana iz 2008. godine: „Prema rijetkim svjedočenjima koja su se pojavila devedesetih godina XX. vijeka, moguće je barem donekle ukazati na stravičnost koju su preživljavali politički zatvorenici. Posebno je dominirao metod manipuliranja i indoktrinacije: 'Pri dolasku se poklanjala pozornost imenima robijaša. Tek kasnije bilo je jasno zašto se to činilo. Hrvati su u pravilu, dobivali teže poslove i lošiji smještaj.“ „(…) Zatvorska bolnica u kojoj sam se našao, bila je u pravom smislu fizičko i duševno mučilište.„

U istoj se studiji navode i poznati zenički zatvorenici, kao što su: „biskup Čedomil Čekada 12 godina, dr. Petar Čule 11 godina i šest mjeseci, Mile Čulić vizitator 20 godina i mnogi drugi.“ A mi se još spomenimo i dugogodišnjih robijaša Hercegovačke franjevačke provincije poput: fra Mije Čuićakoji je najprije osuđen na kaznu strijeljanjem, potom je kazna preinačena na doživotni zatvor i konačno na 20 godina strogog zatvora uz prisilni rad, dr. fra Mladena Barbarića sa istim kaznama kao i fra Mijo, fra Ferde Vlašića koji je u tri navrata je osuđivan sa 16 godina presude samo prvi puta, dr. fra Smiljana Zvonara s 15 godina, fra Gaudencija Ivančića s 10 godina, fra Mirka Ćosića s 10 godina. i mnogih drugih mučenika Crkve u Hrvata.

Još jedna zenička potvrda

 

Fra Vinko i fra Smiljan Zvonar u Blagaju, 19. srpnja 1960.

Pišu: Mate TADIĆ i Želimir CRNOGORAC
izvor:  Politički zatvorenik br.201, http://www.hdpz.htnet.hr

 


Share



Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja:

U komentarima je zabranjeno otvoreno vrijeđanje, bez obzira o kakvom je vrijeđanju riječ i na koga se odnosi. Ukoliko se ne slažete sa člankom ili nečijim mišljenjem slobodno to komentirajte, ali argumentirano i bez uvredljivih izraza.

Prilikom pisanja komentara pridržavajte se osnovnih pravila komuniciranja. Autori komentara prilikom pisanja moraju imati na umu da njihove IP adrese nisu zaštićene ni po kojoj osnovi i u skladu s tim trebaju paziti na sadržaj komentara za koji su sami odgovorni!

Korisničke komentare ljportal.com u bilo kojem trenutku može ukloniti s portala bez prethodne najave.

Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, ljportal.com ni na koji način ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije.

 
Portal za društvenu dekontaminaciju Internet stranice sela Hardomilje hercegovina.info internet portal Mostar, Stolac, Neum i Čapljina hrvatska je stara djedovina Novosti iz Čitluka / Brotnja! Grude Online Internet stranice sela Klobuk Vaš kutak za odmor! 99,4 MHz Selo Vojnići

bottom
ib_m